Zvučni zidovi ekscentričnog genija

Čini se da je u sveopćoj komercijalizaciji Božića i svih njegovih značenja, u vječnoj razapetosti između duhovnoga zanosa i marketinških zakonitosti, glazba posljednjih godina zauzima povučenije mjesto od onoga koje joj je pripadalo prije. I to ne zato jer je industriju zabave i proizvođače umjetnosti najednom zapekla savjest, nego zato što se struktura tog kompleksa radikalno izmijenila: u kupoprodajnom lancu glazbu sve manje nalazimo u fizičkom obliku pa je, u tom smislu, ona sve manje tražena božićna roba.

U proteklih šezdesetak godina popularne kulture stvar je na mnogostrukoj razini bila drukčija. Snimiti božićni singl ili album nerijetko se smatralo financijskim kao i kreativnim izazovom, pri čemu je održavanje balansa između tih dviju krajnosti (masovnosti i umjetničkog kredibiliteta) bilo zasebna umjetnička kategorija. Povijest pokazuje da je malo onih koji su za to doista marili, a možda najveća ironija krije se u činjenici da je – po općem sudu – najbolji božićni album svih vremena još 1963. objavio Phil Spector, producentski inovator i domišljati skladatelj, ali i jedan od najtežih (premda i najživopisnijih) „slučajeva“ u suvremenoj glazbi.

Optužen za ubojstvo glumice i starlete Lane Clarkson, smješten iza rešetaka i potpuno narušena zdravlja, 76-godišnji Spector danas je uništen čovjek. U mlađim se danima njegova fizička nasrtljivost i sklonost oružju odavno iz stvarnosti preselila u rock-mitologiju. Prijetio je gotovo svima s kojima je surađivao, uključujući grupu Ramones, pa čak i beskrajno suzdržana Leonarda Cohena pa će se manje upućenu čitatelju još neobičnijim činiti podatak da je upravo on potpisao neke od najromantičnijih tinejdžerskih simfonija u povijesti popa, rocka i soula. Tu valja uključiti i jedno od rijetkih božićnih ostvarenja, A Christmas Gift For You, koje je i nakon više od pola stoljeća zadržalo izvornu svježinu, ugođajnost, grandioznost i zvučnu raskoš.

Pripreman godinu dana, taj opsežni projekt bio je obilježen Spectorovim produkcijskim, poslovno-logističkim i kreativnim potpisom, ali je nezamisliv bez doprinosa njujorških ženskih vokalnih skupina The Crystals i The Ronettes, čiji su vokali, uz još neke štićenike Spectorove tadašnje diskografske etikete Philles, gradili okosnicu zvučne slike. No pothvat je doživio neuspjeh, jer je na dan izlaska, 22. studenoga 1963, izvršen atentat na Johna Kennedyja pa se, kako je napisao jedan kritičar, „malo koji Amerikanac tada htio zabaviti dražesnim Spectorovim božićnim darom“.

Punim imenom Harvey Philip Spector, rođen je u njujorškom Bronxu 26. prosinca 1939. ili 1940. – ovisi kojem izvoru vjerujete. Nakon očeve smrti s majkom se seli u Los Angeles, gdje ubrzo razvija interes za glazbu. Uči svirati gitaru i klavir i priključuje se raznim jazz-sastavima, a odlazak na koncert Elle Fitzgerald presudno utječe na njegovu početnu izobrazbu. Potkraj pedesetih osniva skupinu Teddy Bears. Taj bi trio ostao tek fusnota u opširnoj Spectorovoj biografiji da s njime nije snimio prvu zapaženu skladbu – To Know Him Is To Love Him.

„Na površini, kao da je bila riječ o još jednom sladunjavom tinejdžerskom hitu“, piše britanski kritičar Nick Kent u eseju Dug put u propast Phila Spectora. „No skrivenu dubinu pjesmi je davala tajnovita melankolija, djelomično stvorena tako što je Spector preko zvučnika u studiju pustio prihvatljivu snimljenu verziju pjesme, dok je istodobno, u istoj prostoriji, svirao pratnju snimajući to na drugu vrpcu.“  Jedan ondašnji suradnik pojašnjava da se „mogao čuti prostor, ali i note odsvirane negdje u zraku, ali ne izravno u miks. Kad bismo to pustili u komoru za jeku, dobili bismo efekt prozračnosti – svi su tonovi bili izmiješani i pahuljasto nejasni. To smo zapravo radili: nismo snimali zvukove, nego samu komoru.“

U čemu je, dakle, tajna zvučnog zida Phila Spectora, konstruirana u klasicima iz razdoblja od 1962. i 1966.? U produkcijskom postupku koji omogućava gust, višestruko slojevit zvuk s odjekom pri čemu se, kao da je riječ o orkestru, a ne o pop-grupi, koristi mnoštvo instrumenata i glasova, poput puhača, gudača, raznovrsnih udaraljki i gitara. Dobiveni se rezultati često opisuju nekom vrstom vagnerijanskog odgovora na pop-glazbu, odnosno, prema Spectorovim riječima, „tinejdžerskim simfonijama“. A one u sebi sadržavaju glazbena i supkulturna obilježja novoga, poletnijeg vremena.  

Kreativni vrhunac Spector je 1966. dosegnuo u snimci River Deep Mountain High – pjesmi koja u izvedbi Ikea i Tine Turner, prema riječima Nicka Kenta, „zvuči kao da stojite u samom središtu glazbenog uragana. Bilo je to njegovo najsloženije i najspektakularnije djelo koje je snažno odjeknulo u Engleskoj, ali je u Americi ispočetka doživjelo debakl. Bila je to činjenica koja je toliko mučila Spectora da je objavio kako se povlači iz panteona rock-glazbe.“

Zapravo, rijetko je objavljivao glazbu pod vlastitim imenom: njegove ideje artikuliraju se kroz glazbu darovitih izvođača, pjevača i instrumentalista. Djelujući kao ključna figura tijekom procesa snimanja, njegova je uloga producentska, a nešto manje autorska i sviračka. U drugoj polovici šezdesetih, u doba radikalnih supkulturnih i glazbenih zaokreta i brzih promjena, Spectorove studijske metode počele su zastarijevati. Iako je sve teže održavao početni ugled i popularnost, u to vrijeme započinje suradnja s Beatlesima, kolektivno i pojedinačno. Uključen je u postprodukcijski rad na ploči Let It Be, a poslije je oblikovao zvuk na Lennonovu projektu John Lennon / Plastic Ono Band te na ambicioznomu trostrukom albumu Georgea Harrisona All Things Must Pass. 

Spectorova suradnja s članovima Beatlesa u određenom smislu označava početak silazne putanje, kojom mu je karijera krenula sedamdesetih.

U to vrijeme, unatoč izmijenjenim osobnim i kulturnim okolnostima, prihvaća angažman i na Cohenovu kontroverznom albumu Death Of A Ladies’ Man (1977) te na LP-u Ramonesa End Of The Century (1980). Oba su doživjela primjereno snažan medijski odjek usprkos razočaravajućim ocjenama kritike i publike.

Početkom karijere značaj, veličina i utjecaj Phila Spectora stvorili su dojam kako doslovno „kontrolira“ zbivanja na rock-sceni i glazbenom tržištu općenito. No prvi znak posustajanja dogodio se već u vrijeme britanske invazije, s dolaskom Beatlesa i Rolling Stonesa, u vrijeme redizajniranja scene – na način koji izvođačima daje mnogo više slobode u odnosu na producente „sa strane“. No njegovo znanje, vizija i iskustvo dugo su ga održavali pri vrhu unatoč trendovskim potresima, kritičarskim opservacijama i pritiscima glazbene industrije.

Posljedice Spectorovih inovacija osjećaju se i danas, a jedan aspekt tog utjecaja ogleda se i u činjenici da je album A Christmas Gift For You u potpunosti zadržao kultni status. Poslije početnog neuspjeha doživio je bezbroj reizdanja, pod drukčijim nazivima i u izmijenjenim omotnicama. No sadržaj je bitan: izvedbama skladbi kalibra Christmas (Baby Please Come Home), Sleigh Ride, Frosty The Snowman i Winter Wonderland Phil Spector i suradnici (odnosno, suradnice) saželi su davni praznični ugođaj, zacrtavši nove standarde na području suvremene blagdanske pop-glazbe. I to u okvirima koji natkriljuju sâm Božić.